Piše: Ivica Knežević
Studentski život malog Ivice
Ovo je priča iz grada koji nemam rad. Ma ne, nisam se dobro izrazio, nije da ga nemam rad nego ga jednostavno ne volim. Opet ista stvar. Naime, hoću reći, čekaj, prvo da budemo jasni, ne radi se o nijednom specifičnom gradu, čak se ne radi niti o onome gradu iz pjesme koje ste se sjetili na početku priče. Radi se o svim onim velikim gradovima; hm, velikim, recimo da su veliki oni koji su veći od, šta ja znam, cca. 100 000 stanovnika. Tako nekako. Znate, to su oni gradovi koji imaju tramvaje ili one čudne autobuse na struju koje ne znam kako se zovu. To su oni gradovi koji imaju 10-ak crkvi, džamiju, 500-tinjak birtija, 15-ak bolnica. Ma znate ih.
Kako bilo da bilo, u jednom od takvih gradova provodim trenutačno 75% svoga života. To je zaista čudna stvar ako uzmemo u obzir da ja uopće ne živim u tome gradu, naime ja u njemu samo studiram. Svakim danom viđam sve više stvari koje me uvjeravaju da je moj seljacizam (recimo da je to opisna riječ za čovjeka koji vjeruje da je selo iznad grada i ne srami se pokazati svoje seljačko lice) zapravo pozitivna stvar, koliko god nas neki visokoobrazovani kuloari uvjeravali da je građanstvo viši stupanj razvoja. Znate ono, urbanizam, propadanje sela, deagrarizacija. E pa ne znam kako vi stojite sa svim tim, no ja sam veoma začuđen sa tim silnim blebetanjima. Istina je u svakom slučaju da je grad izvor svega bitnoga što mi trebamo. Tu su razne uprave, bolnice, trgovački centri, birtije, i tako dalje i tako bliže. S toga aspekta grad je divna stvar, naravno ako ne morate cijeli život provoditi u njemu, voziti se tramvajem prosječnom brzinom 7 km/h, disati zrak koji bijele kuće pretvara u žute, ako morate paziti koliko glasno slušate muziku i ne možete imati roštilj u vrtu jer vam 350 susjeda iz šesterokatnice pokraj vašeg dvorišta, vidi svaki zalogaj koji stavljate usta. Grad je mjesto gdje nogomet na travi igraju samo oni kojima roditelji plaćaju 700 kuna mjesečno za trening u nekom klubu, to je mjesto gdje vaš pas mora uvijek nositi brnjicu i vječito vas vuče za uzicu na kojoj ga naime morate voditi. Grad je mjesto u kojem ćete od 6-9 ujutro i 15-18 navečer svugdje doći prije pješice nego vlastitim automobilom, a da ne spominjem kako onda kasnije vjerojatno taj isti automobil nećete imati gdje parkirati.
Kao i u svakoj priči, tako i u ovoj, grad ima i svoje pozitivne stvari. Ako ste beskućnik, besplatno se možete voziti u tramvaju i grijati jer su šanse da vas ulovi kontrola nikakve, a i kad vas ulovi vjerojatno nećete snositi nikakve posljedice. Svatko tko je u noćni provod došao kao djevac, vjerojatno se više nikad nije kao takav i vratio iz njega. Gradske cure su kao tijesni prsten. U početku je jako uzak i teško se skida sa prsta. No ako se samo malo potrudiš i navlažiš prst, prsten će sam skliznuti. Tako je i sa njima. U početku sve žele biti nedodirljive, no nakon dva pića će same skliznuti na pravo mjesto. Niti sa muškim rodom nije drugačija situacija. Naime, dovoljno je da samo malo pokažete grudi i već će njih šestorica biti oko vas. Da ne govorim da je odnos muškaraca i žena otprilike 10:1. Pravi raj.
U svakodnevnom životu grad je zapravo mjesto u kojem se možete dobro nasmijati, rasplakati, povratiti i ostati bez svega, mjesto gdje svaki dan nova pustolovina. Ovo je samo uvod u neke stvari koje gradski život nosi sa sobom. Ako je građanstvo viši stupanj razvoja, onda ja dragi moji nikad ne želim evoluirati.
