Piše: Ivica Knežević, student
Malograđani drugog reda
Nakon 91’ grad je postao duplo veći nego što je to bio prije rata, pritom mislim veći prema broju stanovnika. Razni seljaci, intelektualci, klinci i starci, Bosanci, Srbi i neki drugi Hrvati u njemu su našli novi dom. Teško je bilo u početku priviknuti se na toliko novih lica, toliko novih načina života, običaja i razmišljanja. Incidenti su bili normalna stvar, logično, rat je bjesnio u nekim drugim gradovima, a u našem gradu rat se vodio samo u srcima .
‘’Ubij Srbina !‘’ i ‘’Ne volim te, Alija!’’ bile su nam svakodneve poskočice koje su bile način da izrazimo svoj bijes prema svemu što je njihovo, prema njima koji kidaju dijelove naše osobnosti i uzimaju nam naše najsvetije.
Teško je bilo biti netko drugi. Ljudi su na ulici gledali i komentirali ne srameći se pokazati prstom. Bio sam tada dječak desetak godina star, no dobro znam kakva su vremena bila. Bez obzira na to jeste li vi netko tko je u ratu izgubio sve ili ste odavna u ovom gradu, mogli ste se slobodno sakriti u najtamniju sobu svoga maloga stana i čekati. Čekati da rat prođe i nadati se da će tada možda prestati i mržnja koja je s njim došla. Nakon petnaest godina čovjek bi očekivao da će se neke stvari promijeniti, no istina je kad kažu ljudi da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Uistinu, postali smo donekle tolerantniji i ne mrzimo sve što je njihovo. Volimo njihove pjesme, njihove jeftine traperice i njihovo voće i povrće, volimo ga, ali nikada ne priznajemo da je možda bolje od našega.
A, tko su sad oni?
Vozeći se jedan dan u tramvaju, doživio sam neobičnu situaciju koja me toliko razljutila da sam zahvalan Bogu što sam uz sebe imao mudroga i smirenoga prijatelja koji me znao zaustaviti i spriječio da ne napravim neku glupost.
Tramvaj je bio popunjen do te mjere da su svi sjedili osim nas dvojice i starijeg gospodina koji je stajao kraj srednjih vratiju. Dečkić od nekih 12-13 godina je trenutak prije pitao toga istoga gospodina želi li sjesti na što ga je ovaj odbio i nastavio stajati da bi nakon nekoliko trenutaka doteturao do tog istog dečkića.
Tu priča postaje zanimljiva. Naime, u ovom trenutku se postaje očito da je dotični gospodin lagano pripit i da ne razmišlja baš suvislo. Odjednom počinje psovati malca bujicom prostih izraza na što se jadno dijete uvuklo u sebe i od jada ne zna što bi. Prigovara mu zbog nepristojnosti jer je ovaj stariji i on bi trebao sjediti, a ne bezobrazni mulac.
Do tog trenutka sam mirno promatrao što se događa, kao uostalom i svi u tramvaju. No, u tom trenu se starcu pridružio još jedan gospodin od nekih pedesetak godina. Pričao je o tome kako se na tom dečkiću vidi da nema odgoja, da mi samo pogledamo njegovu odjeću. Klinac je bio malo tamnije puti i moguće da se radilo o Romu ili Janjevcu. Tko bi njega naučio kako se ponaša u tramvaju, pa njegovi su roditelji došli konjima i kolima u Zagreb, što oni znaju o pristojnosti, aludirajući pritom na podrijetlo jadnog malca. Govorio je o tome kako ovom gradu više ne treba cigana, Srba i Janjevaca, kako su oni samo pošast koja uništava dostojanstvo ovoga grada, oni su malograđani drugoga reda kojima treba pokazati mjesto. Reakcije ljudi u tramvaju su bile uglavnom suzdržane, no ja se nisam mogao kontrolirati.
Povikao sam s prednjih vrata da su njih dvojica dva stara majmuna koja nemaju pametnijeg posla nego maltretirati jadno dijete u tramvaju koje ni krivo ni dužno mora proživljavati maltretiranje dva stara magarca. Krenuo sam prema njima I bio sam ih spreman obojicu prebiti tako da im takve gluposti nikad više ne padnu na pamet, no prijatelj me zadržao i nije me pustio da stvaram probleme.
U tom trenu se tramvaj zaustavio I njih dvojica su izašli, očito u strahu da ne popiju batine. Ljudi u tramvaju su me u tom trenu ohrabrivali kako sam im dobro rekao I da treba pokazati takvim idiotima. Pogledao sam u tom trenu jadno dijete koje je još uvijek u strahu sjedilo i drhtalo.
Dugo mi je trebalo da se smirim i progutam knedlu koja mi je stala u grlu. Shvaćam da se još iz vremena rata vuku neki repovi netrpeljivosti prema određenim nacionalnim manjinama, no to svakako nije razlog da se ta mržnja pokazuje svakodnevno prema ljudima iili što je još gore djeci koja s tim apsolutno nemaju nikakve veze. Ako sam ja kao dijete morao proći kroz takva teška razdoblja i biti dio toga prokletog rata, to ne znači da ja svoj bijes moram iskaliti na djeci koja u to doba još nisu bila niti u planu.
I, tko su oni. To vi sami morate odlučiti. Tko vam je drag, a tko nije. Srbi, Janjevci, Romi, Slovenci, Hercegovci, Bosanci ... Pa vi vidite..
Dok ne svladamo predrasude prema ljudima s kojima svakodnevno dijelimo životni prostor i koji su dio naše svakodnevice, dok ne zaboravimo loša vremena koja su iza nas i dok ne shvatimo da smo svi jednaki, tek tada ćemo svi mi prestati biti malograđani drugogo reda..
